Tehnoteka Žepče

Koliko god da je u subotu, 10. ožujka Rijeka zastala u nevjerici što je Amil prerano, nije mu bilo još ni 60 godina, otišao, on zapravo nije nikud otišao. Možda jest iz ovog običnog života, ali ne, nije otišao u legendu, jer on je legenda bio već za života

Piše: Edi Prodan

Grad čine ljudi. Svi koji u njemu žive. Ali da bi grad baš do kraja bio gradom, ne može bez onih tako originalnih, jedinstvenih ljudi koji određenom razdoblju utiskuju poseban pečat. Tko su oni, to znamo dobro, onako impulzivno, emocionalno za čitavo vrijeme njihova postojanja. No, kako ironično, njihove stvarne veličine postanemo tako bolno svjesni kad – odu.

Amil i Fadila dva su imena koja sasvim sigurno ulaze u red najpoznatijih kad je riječ o Rijeci unazad četrdesetak godina. Fadila je sinonim za mitsku pečenjarnicu »Park« na Zametu. Dodatni naziv je dakako dobila po svojoj vlasnici, također jedinstvenoj gospođi Fadili Tokalić, a Amil... E, Amil je uistinu posebna priča.

U Rijeci se onako, istovremeno hrabro i znatiželjno, ali i jednako tako i s nemalo respekta, pojavio u svibnju 1981. godine. Rođen je 7. studenog 1958. godine u Tešnju, odrastanje je živio u Žepču. I to ne baš bajkovito jer da bi živio, morao je obavljati najteže poslove. Srećom po njega, iz Žepča je rodom bio i Muhamed Tokalić, znani Riječanin, čovjek kojem Rijeka ima zahvaliti današnju džamiju. Odlazak u stari kraj Muhamedu je omogućio poznanstvo s Amilom. Kemija, kako se to već kaže, je stvorena iste sekunde kad su se upoznali, tako da je ranih osamdesetih stigao u »Park«. Živio je, naravno, neko vrijeme kod Tokalićevih jer i Fadili se s njim dogodila »kemija«, doživjela ga je kao rod rođeni. Ma što rod, sina.

I krenula je tako jedna od najnevjerojatnijih priča u kojoj se miješaju kulture, navike, gastronomija, naprosto Amil je bio ona dobra duša, konobar koji ti je istodobno i prijatelj i savjetnik, osoba koja s tobom tuguje kad si tužan, slavi kad se za to ima razloga. I da, točno zna, ma kolike tisuće kroz »Park« prolazile, tko želi bez luka, ili s više tog dodatka, tko 'oće natopljenije lepinje, a tko one neprirodno suhe. I da, znao je tko voli svoju porciju ćevapa pojesti u lokalu, baš kao što je znao da ima onih koji hoće isključivo – u papir. Znatno prije no što su na naše prostore došli bjelosvjetski lanci brze prehrane, na Zametu je postojala Fadila. Nezaobilazna ćevabdžinica u koju su navraćali i mnogi gosti Rijeke. Jer je kod Fadile i Amila bilo najbolje.

Ostao je Amil u Parku i kad se Fadila povukla, ostao je zapravo do zadnjeg dana svog posebnog, ali istini za volju i pomalo boemskog života.

Koliko god da je u subotu, 10. ožujka Rijeka zastala u nevjerici što je Amil prerano, nije mu bilo još ni 60 godina, otišao, baš kao što su odmah tisuće i tisuće na društvenim mrežama Amilu zaželjele mir tamo gdje se već bude našao, on zapravo nije nikud otišao. Možda jest iz ovog običnog života, ali ne, nije otišao u legendu, jer on je legenda bio već za života. Zapravo, nije otišao baš nigdje. Jer Amil i Fadila niti mogu, niti hoće ikad igdje otići.

Malu s lukom, u papir. Zauvijek.

Amil Čičeklić sahranjen je danas u 13.30 sati na groblju Drenova.

(Novilist.hr)

(2 glasova)