Znate, u razredu nas je bilo trideset i šestoro, a ponekad i manje - jer nekada se u školi moralo učiti, pa su neki bili ponavljači. Čuo sam da danas svi prolaze i da se djeca pametna rađaju. Prije 37 godina nismo bili baš tako pametni, pa nas je učiteljica Katica Janko učila raznim stvarima.

Sad da vam kažem zašto sam bio sretan kada sam sreo svoju učiteljicu. Pa naučila me dva pisma, latinica i ћирилица smjenjivali su se svakih sedam dana. Zahvaljujući njoj, svi u razredu su čitali dječiju štampu tog vremena „Veselu svesku“, „Male novine“ i „Tik-tak“, a bogami i ostalu lektiru.

Učiteljicu Katicu sam sreo u jednom tržnom centru, kratko smo porazgovarali i siguran sam da nije zaboravila ni jednog učenika koji je 1973. godine krenuo u prvi razred Osnovne škole "Rade Kondić" u Golubinji kod Žepča.

Iz matematike nas je baš driblala, a donosili smo drvene štapiće kojima smo učili, valjda skupove. Oni plastični štapići su došli kasnije i ko zna zašto su izbačeni iz nastavnog plana i programa. U ćošku je bila brojalica sa drvenim kuglama i neki kažu da djeca u Japanu još tako vježbaju matematičke operacije.

Baš me zanima šta danas djeca uče iz "poznavanja prirode" ali mi smo u kasno proljeće donosili paprat (bujadiku) i svojim očima vidjeli da se ta biljka razmnožava porama, učiteljica nam je pokazala smeđe tačkice sa donje strane listova.

Seoska škola u Golubinji imala je i mikroskop, pa smo na primjeru "lukovice" gledali neke čudne mrlje ispod leća mikroskopa koji je kasnije vraćen u nekakvu veliku kutiju.

Na muzičkom smo, kao i u mnogim školama danas pjevali "Kad si srećan i kad želiš" i nikome nije smetala prašina (ono kada lupimo nogama o pod) koja se dizala ispod starih dasaka naše učionice.

Imala je učiteljica i svoje tajno oružje. Kada niko od nas nije znao lekciju - pitala je Semiru Husejnagić iz treće klupe do prozora, koja je uvijek znala odgovore na sva pitanja. A Katici kao da je laknulo jer znala je da ima u razredu uvijek nekog ko je pažljivo sluša.

Ne znam zbog kojeg predmeta, ali jednom je dovela Peru poštara koji nam je objasnio šta znači PTT na njegovoj kapi, pa smo kasnije hrabro prolazili pored svih pošta u državi i nismo se sramili da pogledamo u veliki natpis PTT jer smo znali da to znači: pošta, telegraf, telefon.

Za osmi mart smo donosili jabuke, orahe i cvijeće... Izlazili smo jedan, po jedan do velikog stola i ostavljali naše poklone, niko se nije crvenio zbog toga što u blizini nije bilo ni jedne cvjećare i tada smo naučili da svježe ubrane ljubičice najljepše mirišu.

Imala je i šibu, prut kojim je kažnjavala najnemirnje đake i niko joj ne zamjera što su ponekad dlanovi znali da bride, jer ništa nije bilo bez razloga.

Voljela je da se držimo za ruke dok ulazimo u školu, svi u plavim keceljama i nikome nije smetalo što smo svi isti.

Na jedvite jade je uspjevala da nas primiri kad krenemo na neku ekskurziju, a do ekskurzije nismo ni znali da Sejo Čolić odlično svira harmoniku. Na ekskurzijama smo kupovali značke i razglednice, neki od nas su ih slali sami sebi, pa nam ih je isti onaj Pero poštar donosio.

Ispod Titove slike smo pripremali i izvodili priredbe, a kad god je Titov plavi voz prolazio za Sarajevo - išli smo na jednu stanicu i sa zastavicama SFRJ, obučeni u pionirska odijela - pozdravljali Tita koji nas vjerovatno nije ni pogledao jer je voz bio prebrz, a stanica previše uz prugu.

Na izlete u prirodi, nosili smo "dvojni ce", sendviče i voće, bilo nam je nekako kul da sjedimo na travi. Valjda smo vjerovali da one vakcine štite od svega.

Jednom su se u školi pojavile vaške, i doktor nas je sve redom zaprašio a neki su morali i na ćelavo da se ošišaju.

Učiteljica je znala sve o našoj zemlji i stvarno nas nije ništa pogrešno naučila.

Sjetio sam se da me davno, davno poslala da joj u seoskoj „Zadrugi“ kupim Radensku „tri srca“ i to baš kad smo iz matematike učili tablicu dijeljenja. Zahvalan sam joj i zbog toga jer šta bih da sam baš sve naučio.

(8 glasova)

Autor teksta

Cvjetko Udovičić